Krvi do koljena?

Dragi Željko, Kada si prvi put objavio svoj zadnji članak o Agrokoru, imao sam potrebu napisati ti pismo s komentarima. Premda si upoznat sa sadržajem doljnjeg pisma, danas se pojavila malo drukčija verzija istoga članka u drugim novinama. Možda je to dobar povod za obnavljanje ovog zamrlog bloga.

Čitam tvoje članke o Agrokoru, i kako sam puno vremena posvetio da ih pročitam osjećam potrebu da ih barem malo komentiram. Ukupan dojam dosad pročitanih šest nastavaka u serijalu o tom ponajvećem skandalu u povijesti RH jest sljedeći:

Autor svojim tekstovima disperzira krivicu za jedan od najvažnijih skandala u povijesti Hrvatske. Predmet njegove više ili manje izražene kritike su svi akteri na bilo koji način povezani sa slučajem Agrokor, u prvom redu političari, sadašnji i prošli, (najčešće se prirodno spominju članovi današnje vlade), potom ekonomisti, od čelnika HNB-a naniže, „tvorci privatizacije“ poput Velimira Šonje, fellow kapitalisti poput Borislava Škegre, današnji rukovoditelji onoga što je preostalo od Agrokora – izrijekom Ante Ramljak, ili gotovo privatni vjerovnici Agrokora poput vaterpolista Šimenca. Autorove su kritike na račun izrazito brojnih „aktera“ afere Agrokor raznolike. One se kreću u rasponu od „ad hominem“ argumenata, do vrlo opravdane kritike, a taj raspon autorovog kritičkog naboja prema osobama koje kritizira u labavoj je vezi s navodnom ili stvarnom upletenošću „aktera“ u aferu Agrokor . Autorova namjera nije bila da odmjeri „stupnjeve krivnje“ navodnih ili stvarnih aktera afere (jer to će obaviti – „institucije“). Njegova je posve očita namjera da što više zvučnih imena uplete u priču, kako bi se, sada nakon šestog članka to se čini evidentnim, što više razvodnila granica između stvarnih i nestvarnih krivaca za jednu od najvećih afera u hrvatskoj povijesti.

Naime, u najmanju je ruku vrlo čudno što se baš NI U JEDNOM dosad objavljenom TEKSTU NE SPOMINJE KRIVICA SAMOGA VLASNIKA, i velikog meštra tog ponajvećeg skandala hrvatske povijesti – Ivice Todorića. Ta odsutnost vlasnika i menadžera Agrokora, (a o kritici njegovog postupanja da ne govorimo), dakle odsutnost vlasnika i menadžera čije će poslovanje, po svemu sudeći smanjiti GDP Hrvatske za barem 2%, vrlo je upečatljiva, i čitatelj posve prirodno ima pravo postaviti pitanje nije li upravo odsutnost kritičkog napisa o glavnom akteru skandala i bila stvarna namjera autora članaka čije se objavljivanje sada rasteglo na pola godine, dakle nije li stvarna namjera autora bila da se stvori neka vrsta klime u javnosti u kojoj bi se ponašanje vlasnika i menadžera Agrokora pokazalo kao dio „veće cjeline“, kao dio nekog „modela“, kao prirodno, samorazumljivo, a možda čak – tko zna – i kao moralno. Čitatelj na temelju dosadašnjih članaka mora doći do takvog zaključka, naime zaključka da je glavna autorova namjera, naime „stavljanje u kontekst“ afere Agrokor, bila smišljena kako bi sve krave postale crne, kako bi svi koji su nekim autorovim idejnim asocijativnim nizom bili u vezi s aferom Agrokor odjednom „bili krivi“, i kako bi se onda holističkim narativnim postupkom naposljetku moglo – slegnuti ramenima, i reći kako je za cijelu aferu kriva „klima“, „kontekst“, „hrvatski mentalitet“ ili neka slična imenica, u kojoj će se krivnja osobe koja je krizu stvarno prouzročila – posve izgubiti.

Dragi Željko, kako mislim da te poznajem, toplo se nadam da svoje članke nisi pisao s tom namjerom. Međutim i neke druge akcidentalne pa i važne stvari govore u prilog tome da si morao biti svjestan učinaka (ako već ne i namjere) objavljivanja svojih članaka. Prvo: dobio si ekskluzivnu priliku da intervjuiraš glavnog aktera afere, i ta se prilika novinarski gledano „ne propušta“. Ali za razliku od slavnih novinara koji su dobivali ekskluzivne intervjue, ti svojem ispitaniku nisi postavio nijedno teško pitanje, a nisi se ni svojim komentarima kritički osvrnuo na namjeru intervjuiranoga koja je – čudne li podudarnosti – upravo identična namjeri tvojih članaka – a to je da se pokaže kako su „svi drugi krivi, samo ne ja“.

Drugo, i za mene osobno najvažnije. U gotovo svakom članku tvoja je glavna teza:
„Prepreka rješavanju krize Agrokora je dogma da je ekonomija sustav odvojen od politike, da tako treba biti i tome težiti.“ Ta je tvoja teza upravo obrnuta od zdravorazumske i ekonomsko-pravno-teorijske konstatacije da se država i politika ne bi trebale miješati u privatno-vlasničke odnose ako posrijedi nije kriminalno ili na neki način utuživo djelo. U slučaju kraha Agrokora, javnosti je prilično evidentno da rušenje državnog bogatstva tj. GDP-a za 2% ima itekako velike i važne učinke na „treće osobe“, i to ne samo za zaposlene u privatnome koncernu, stoga je odgovornost privatnog koncerna i njegova čelnika tu posve jasna. Ali tvoja teza o nemogućnosti razdvajanja politike i ekonomije ustvari služi da se zamagli ono što je svakoj normalnoj osobi jasno. Ako je netko počinio kriminalno djelo onda on za to djelo odgovoran. Ta teza je samo tobožnje teorijsko potkrepljenje u tvojim člancima izraženijih primjera za to da su „svi krivi“.

Zašto ta teza onemogućava normalnu raspravu? Kada bismo se naime pridržavali – kako ti kažeš – „dogme“ da se politika ne smije miješati u privatnovlasničke odnose, onda bi isto tako bilo jasno i tko je odgovoran za stanje u propalom koncernu. Tvoja je teza upravo suprotna od istine: da se politika plela u ekonomske odnose, da kreditima i na brojne druge načine nije favorizirala jedne, a zanemarivala druge, onda se ne bi ni moglo dogoditi da ti sada disperziraš krivnju na brojne političare. Na političare, koji su svojim intervencionističkim postupanjem upravo omogućili da ti kao autor članaka i vlasnik Agrokora disperzirate krivnju za krah koncerna. Dakle: da smo se pridržavali tog vrlo jednostavnog razdvajanja, za koji ti misliš da je „besmislen“, danas nakon skoro 30 godina samostalnosti ne bismo i dalje imali „ortački kapitalizam“ koji ti s pravom optužuješ. Štoviše, da smo se pridržavali tog razdvajanja, sada vlasnik Agrokora i ti ne biste imali prilike da za krah Agrokora optužujete „politiku“, političare, klimu, mentalitet, sukobe interesa brojnih drugih osoba nevezanih za Agrokor i td, i td.

Golema je pogreška ove vladajuće garniture, i pogotovo nekih ministara koji su inače navodno bili zagovornici razdvajanja ekonomije i politike, što su se prihvatili arbitraže, čitaj proizvoljnosti, i intervencija u slučaj Agrokor. Osim što su neki članovi uprave posrnulog koncerna i dalje u sadašnjoj vladi, još jedan od bitnijih razloga zbog čega je to bila pogreška dokazuju upravo i tvoji članci, Željko. Sada ih doista s pravom možemo optuživati za najrazličitije stvari, i pridometnuti im najrazličitije, uz Agrokor nevezane sukobe interesa. Da su se držali razdvajanja ekonomije i politike, ili da su barem pokazali kako tome teže, mogli smo se nadati da ćemo se jednoga dana, u nekoj skorijoj budućnosti riješiti ortačkog kapitalizma i svih oblika korupcije koji obično idu uz veze „politike i ekonomije“, ono tvoje „Veliko Teorijsko Uporište“. Ovako ćemo se samo i dalje unedogled nabacivati blatom. Pokazat će se da ni ovu krizu nismo iskoristili za bilo kakvo čišćenje, a ovaj put za to neće biti odgovorni samo neodgovorni „vlasnici kapitala“, kupljeni političari i svi koji su imali ikakve veze s Agrokorom, već i oni koji su na neki svoj način kanalizirali javno mnijenje i abolirali stvarne krivce za slučaj Agrokor.

 

Komentiraj

Filed under Way off Broadway

Homer Simpson za “Zurnaliste.com”

Zbor-Heurist_kor

Kada vidimo otpuštene radnike, naša sućut kaže nam da političari pod svaku cijenu trebaju nešto učiniti. Ali zbog sućuti prema konkretnim ljudima spremni smo zaboraviti da smo cijenu njihova spasa samo prebacili na nevidljivije i nepoznatije.

Zbog takvih odluka u politici i ekonomiji, i zbog takve „racionalnosti“ Homera Simpsona, ne treba nas čuditi što se svi zajedno nalazimo u bezizlaznoj situaciji. A prihvatili smo i druge korumpirane pouke. „Budi blizak s ljudima na vlasti, jer će ti tako prije pomoći!“ „Viči što više, pa će te prije nahraniti!“ „Zastupaj konkretne interese svoje skupine, pa će ti „država“ prije pomoći!“ Ako prođe, prođe! I kod nas bez ikakve zadrške očito – prolazi.

Homer Simpson za Žurnaliste / Žurnalisti.

Komentiraj

Filed under Way off Broadway

To Stop Procrastinating, Look to Science of Mood Repair – WSJ.com

Procrastinators attempt to avoid the anxiety or worry aroused by a tough task with activities aimed at repairing their mood, such as checking Facebook or taking a nap. But the pattern, which researchers call “giving in to feel good,” makes procrastinators feel worse later, when they face the consequences of missing a deadline or making a hasty, last-minute effort.

Researchers have come up with a playbook of strategies to help procrastinators turn mood repair to their advantage. Some are tried-and-true classics: Dr. Pychyl advises procrastinators to “just get started, and make the threshold for getting started quite low.” Procrastinators are more likely to put the technique to use when they understand how mood repair works, says Dr. Pychyl, author of a 2013 book, “Solving the Procrastination Puzzle.” He adds, “A real mood boost comes from doing what we intend to do—the things that are important to us.”

Read more… To Stop Procrastinating, Look to Science of Mood Repair – WSJ.com.

Komentiraj

Filed under bihevioralna ekonomija, psihologija

The Unexpected Way Philosophy Majors Are Changing The World Of Business

Philosophy and entrepreneurship are a surprisingly good fit. Some of the most successful tech entrepreneurs and innovators come from a philosophy background and put the critical thinking skills they developed to good use launching new digital services to fill needs in various domains of society. Atlantic contributor Edward Tenner even went so far as to call philosophy the “most practical major.”

Read more… The Unexpected Way Philosophy Majors Are Changing The World Of Business.

Komentiraj

Filed under filozofija, Way off Broadway

Internet is reorganizing our memory – Betsy Sparrow

“Since the advent of search engines, we are reorganizing the way we remember things,” said Sparrow. “Our brains rely on the Internet for memory in much the same way they rely on the memory of a friend, family member or co-worker. We remember less through knowing information itself than by knowing where the information can be found.” read more… Research | Columbia News.

Komentiraj

Filed under internet, psihologija

Mardi Gras and Multitasking. More in Common Than You Might Think. | Risk: Reason and Reality | Big Think

Is that article you’re reading getting kind of long? Just bookmark it and click on to something else…save the work of paying attention for later. Got to a tough spot in that essay you’re writing or project you’re working on, that needs a little pondering to figure out where to go next? Just hit save and check out your Tweet stream. Is the conversation among your friends losing interest? Whip out your smart phone and check… whatever. (How many times have you seen THAT happen? Or DONE it!?) Why pay attention, if you have an easier way out?

Mardi Gras and Multitasking. More in Common Than You Might Think. | Risk: Reason and Reality | Big Think.

Komentiraj

Filed under antropologija, bihevioralna ekonomija, psihologija

What’s gone wrong with democracy | The Economist

Izvrsna analiza današnje krize demokracije u ovotjednom Economistu.

Why has democracy lost its forward momentum? THE two main reasons are the financial crisis of 2007-08 and the rise of China. The damage the crisis did was psychological as well as financial. It revealed fundamental weaknesses in the West’s political systems, undermining the self-confidence that had been one of their great assets. Governments had steadily extended entitlements over decades, allowing dangerous levels of debt to develop, and politicians came to believe that they had abolished boom-bust cycles and tamed risk. Many people became disillusioned with the workings of their political systems—particularly when governments bailed out bankers with taxpayers’ money and then stood by impotently as financiers continued to pay themselves huge bonuses. The crisis turned the Washington consensus into a term of reproach across the emerging world. Meanwhile, the Chinese Communist Party has broken the democratic world’s monopoly on economic progress. Larry Summers, of Harvard University, observes that when America was growing fastest, it doubled living standards roughly every 30 years. China has been doubling living standards roughly every decade for the past 30 years. The Chinese elite argue that their model—tight control by the Communist Party, coupled with a relentless effort to recruit talented people into its upper ranks—is more efficient than democracy and less susceptible to gridlock. The political leadership changes every decade or so, and there is a constant supply of fresh talent as party cadres are promoted based on their ability to hit targets.

Democracy: What’s gone wrong with democracy | The Economist.

Komentiraj

Filed under civilizacija, ekonomija, politika

Terry Eagleton Meets Roger Scruton : Intelligence Squared

Izvrsna rasprava o kulturi između ljevičara i desničara. Tek upoznajem Scrutona, i sve mi se više sviđa… Ali Eagleton je ovdje puno umjereniji negoli inače: vrlo podnošljiv.

Terry Eagleton Meets Roger Scruton : Intelligence Squared.

Komentiraj

Filed under kultura

Roger Scruton – A culture of fake originality

As always, an interesting read… by Roger Scruton.

The fake intellectual invites you to conspire in his own self-deception, to join in creating a fantasy world. He is the teacher of genius, you the brilliant pupil. Faking is a social activity in which people act together to draw a veil over unwanted realities and encourage each other in the exercise of their illusory powers. The arrival of fake thought and fake scholarship in our universities should not therefore be attributed to any explicit desire to deceive. It has come about through the complicit opening of territory to the propagation of nonsense. Nonsense of this kind is a bid to be accepted.

Komentiraj

Filed under civilizacija, filozofija, umjetnost

The hows and whys of human attraction | TLS

You’ve heard that 150 is an approximate upper limit on the number of our family-and-friend relationships because that’s how many connections we can track? That’s Dunbar. You’ve read the theory that language evolved as a sort of replacement for hands-on grooming among our primate relatives when group size got big? That’s Dunbar too. Now, in The Science of Love and Betrayal, Dunbar, who is Professor of Evolutionary Anthropology at Oxford, asks seductive questions about love and friendship. Why do men and women pair-bond when so many other animals don’t? How do biology and sociality intersect in explaining human attraction to others?

The hows and whys of human attraction | TLS.

Nastavi čitati

Komentiraj

Filed under antropologija