Pravda i socijalna pravda

Moj cijeli tekst o gorespomenutoj temi…

Po mišljenju libertera, pravda je slijepa, a “socijalna” pravda nije. Zbog toga možemo imati ili jednu ili drugu. Prva jamči jednakost pred zakonom, a druga… dovodi do političke proizvoljnosti i opće korupcije.

O “socijalnoj” pravdi

Danas se, kao i nekoć, u javnome životu, a pogotovo u programima političkih stranaka, često priča o „socijalnoj pravdi“. Čini se kao da se sve strane u raspravama i polemikama natječu oko toga koja će od njih osigurati više „socijalne pravde“. Ali što je to „socijalna“ pravda?

Ideja socijalne pravde obično se povezuje s idejom stvaranja društva ili institucije koja se temelji na načelima jednakosti i solidarnosti, ljudskih prava i priznanja digniteta svakog čovjeka. Povijesno, ona je nastala u teološkim djelima neo-tomista s kraja 19. stoljeća. I danas, ona se smatra osnovnim dijelom katoličkog nauka, uključujući i tzv. „teologiju oslobođenja“, teološku doktrinu s primjesama marksizma proširenu u Južnoj Americi. Tu su ideju prigrlile i mnoge druge političke grupacije, uključujući primjerice internacionalu Zelenih stranaka, u čijim proglasima „socijalna pravda“ funkcionira kao jedan od „četiri stupa pravde“, Međunarodnu organizacija rada, i brojne stranke ljevice širom svijeta.

Socijalna pravda podrazumijeva ekonomski egalitarizam koji bi se trebao ostvariti progresivnim oporezivanjem, redistribucijom dobara, pa čak i vlasništva. Posebna odlika ili podvrsta socijalne pravde jest ideja da se „jednakost šansi“ može (i mora) postići „jednakošću (ekonomskih) ishoda“, pogotovo u socijalnim situacijama kada se nejednakost pojavi kao posljedica inače proceduralno pravednog sustava.

Najčešće filozofsko uporište za ideju socijalne pravde danas nalazimo u političkoj filozofiji Johna Rawlsa. U svojoj knjizi Jedna teorija pravde (1971.), Rawls je razvio upravo spomenutu ideju. Prihvatimo li ideju da su demokratska društva utemeljena na konsenzusu oko ideje pravde i jednakosti, ljudi će biti skloni („ugovorno“) prihvatiti pravednost poretka ako pravdu koncipiramo pod „velom neznanja“, ako ne znamo unaprijed kakva će nas „sudbina“ zadesiti, odnosno ako bismo načela pravednosti i pravde prihvatili i u uvjetima situacijama siromaštva i bogatstva, političke privilegiranosti i deprivilegiranosti i sl. U toj „početnoj poziciji“, ljudi će biti skloni, ili bi trebali prihvatiti pravednost sustava, kaže Rawls, ako ćemo se pridržavati dva načela: prvo, načela slobode, koje kaže da svi ljudi imaju ista prava, i najšire područje osnovne slobode, koja će biti kompatibilna sa slobodom drugih.

Za ideju „socijalne pravde“ važnije je međutim Rawlsovo drugo načelo, „načelo razlike“, koje kaže da su društvene i ekonomske nejednakosti opravdane, odnosno da se moraju sklopiti (a) tako da od njih najviše profitiraju najdeprivilegiraniji članovi društva; i (b) tako da funkcije i pozicije u društvu budu otvorene svima, pod pravednim uvjetima, odnosno uvjetima jednakosti šansi. Drugim riječima, sve nejednakosti koje će stvoriti (inače pravedna) proceduralna pravila, mogu se pravdati jedino ako će od njih najviše profitirati osobe s dna socijalne ljestvice, i ako će ta pravila osiguravati jednakost šansi.  Riječ je o tzv. načelu distributivne pravde koju prema Rawlsu treba osiguravati država.

Od objavljivanja te knjige u političkoj filozofiji ne jenjava rasprava o spomenutim načelima, posebno o drugom načelu koje bi trebalo osigurati „socijalnu pravdu“. Najžešći protivnici te Rawlsove koncepcije zagovornici su liberalne i liberterske desnice, koji su u Rawlsovim načelima, budući da ih treba garantirati država, vidjeli potencijalni izvor brojnih kontingentnih nepravdi.

Primjerice, Robert Nozick u poznatoj knjizi Anarhija, država i utopija (1974.), pisao je kako je minimalna država „najveća koja se može opravdati. Svaka ekstenzivnija država krši ljudska prava“. Nozick je načelom slobode i prava (entitlements), za razliku od Rawlsa, pokušao utemeljiti načelo pravde kao nemiješanja države u privatne aranžmane. Tvrdio je da se pravno i moralno može utemeljiti isključivo minimalna ili točnije mini-arhijska, liberterski koncipirana država. Jedan od Nozickovih najbitnijih argumenata protiv „socijalne“, odnosno „distributivne pravde“, naime pravde koja će svaki čas iznova popravljati „nepravedne“ ishode slobodnih ljudskih transakcija, jest da se načelom državnoga miješanja u privatne aranžmane ljudi počinju tretirati kao instrumenti, kao sredstva za postizanje nekih „viših“ ciljeva. Takvo je postupanje nemoralno: ono krši osnovno načelo prema kojemu su ljudi svrha samima sebi, a ne sredstva za realizaciju tuđih ciljeva. Po Nozicku distribucija je dobara pravedna samo kao posljedica slobodne razmjene dobara i „prava“ autonomnih pojedinaca , unatoč tome što iz te slobodne razmjene mogu uslijediti velike imovinske nejednakosti. Država ne može popraviti takve kontingentne ishode, a da pri tome ne počini mnogo veće nepravde, primjerice tako da naruši (mnogo važnije) ideje slobode i ljudskog dostojanstva.

„Distributivna pravda“ nije neutralan pojam. On pretpostavlja da se nekim mjerilom raspodjeljuje neka „zaliha“, i ljudi obično s pravom pretpostavljaju kako će u tom mjerilu biti i nekih grešaka. Osim toga, tko će raspodjeljivati te zalihe? Nozick kaže:

Nijedna osoba ili grupa nema pravo na nadzor nad svim resursima i na zajedničko odlučivanje o tome kako bi resurse trebalo raspodijeliti. Ljudi dobivaju od drugih nešto u zamjenu za nešto. U slobodnome društvu, različite osobe kontroliraju različite resurse, i novi posjed stječe se dobrovoljnim razmjenama i djelovanjima osoba. Ne postoji nikakva nova distribucija udjela, kao što u društvu ne postoji niti redistribucija bračnih partnera koje ćemo oženiti. Rezultat distribucije proizvod je mnogih individualnih odluka koje su različite uključene osobe imale pravo učiniti.

Kada bismo državu koncipirali po Rawlsovim načelima, kaže Nozick, onda bi država svaki put iznova morala „fotografirati“ postojeće stanje, a potom vraćati nastale nejednakosti na početnu poziciju. Takva stalna prismotra stanja morala bi narušavati ideju slobode i prava: pojedinci bi ostajali bespomoćni pred državom koja bi kanalizirala kontingentne rezultate socijalne (a po Rawlsu čak i genetske) lutrije. 

Možda najžešći kritičari ideje „socijalne“ pravde bili su pripadnici austrijske ekonomske škole, Ludwig Mises i Friedrich Hayek. Friedrich Hayek je kritici ideje socijalne pravde posvetio cijeli tom svoje knjige Zakon, pravo i sloboda (1976.) za koju je dobio nobelovu nagradu.

Osnovna ideja „austrijske škole“ jest da se pravda može garantirati jedino ako je „slijepa“, odnosno ako se zakoni primijenjuju neovisno o tome na koga se primijenjuju. Ali ideja „socijalne“ pravde ne može biti „slijepa“ ako uvijek promatra konkretne ljude, i ovisno o imovinskom statusu pojedinaca prosuđuje što jest a što nije pravedno. Tim dodatkom, „socijalna“ (kojima mnogi misle da mogu nadomjestiti „formalnu“ pravdu), zapravo se uništava ideja formalne jednakosti pred zakonom. I tako lijek postaje gori od bolesti. Socijalna pravda ugrožava sam pojam pravde. Ne možemo imati i pravdu i „socijalnu pravdu“. Ideja socijalne pravde, kaže Hayek, nije kategorijalna greška, već besmislica poput ideje „moralnog kamena“.

Kako funkcionira „socijalna pravda“ možda ćemo najbolje vidjeti na primjeru komunizma. Komunizam je krenuo s idejom realizacije „socijalne pravde“ – i, po riječima ekonomista austrijske škole, „po logici stvari“ završio općim bezakonjem. U čemu se sastoji ta „logika stvari“ koja dobronamjerne zagovornike socijalne pravde vodi k potpunom bezakonju? Ideja socijalne pravde odnosi se na redistribuciju dobara. Tu redistribuciju mora vršiti „netko“. Ali, tvrde austrijski ekonomisti, nitko nema dovoljno znanja da isplanira cijelu ekonomiju, da stvori sve proizvodne odluke i učinkovito alocira sve resurse. Stoga će alokacija resursa u rukama „planera“ uvijek biti proizvoljna. Takva alokacija neće biti nepravedna samo zbog toga „što će nekima davati a drugima oduzimati“, što je već po sebi nepravda, već, ako prihvatimo činjenicu da nikome nije dostupno potpuno poznavanje svih ekonomskih i ljudskih odnosa, zbog toga što takva redistribucija nužno mora biti arbitrarna. Dobitnici takve planske redistribucije bit će oni „planerima“ najbliži ili najglasniji. Tako će se arbitrarnost redistribucije ubrzo pretvoriti u politički klijentelizam, favoritizam i elementarnu korupciju. Štoviše, tvrdi Hayek, takva arbitrarnost završit će u „ropstvu“. Više nećemo raditi ono što želimo i možemo raditi, već ono što nam je netko drugi dopustio da radimo. Ljudima je, tvrdi Hayek, mnogo gore raditi kada znaju da nešto rade zato što im je to netko dopustio, negoli ako svoj inicijalni položaj shvate kao lutriju s kojom moraju odigrati najbolje što mogu. Na (slobodnome) tržištu naša je situacija proizvod izvjesne lutrije, ali ta je „lutrija“ barem impersonalna; prema toj lutriji možemo se orijentirati, te s podijeljenim kartama započeti nešto smisleno. Naprotiv, u uvjetima personalizirane („socijalne“) redistribucije, osim percepcije nepravde, zbog društvene kontrole naše će šanse uvijek nailaziti na jasno vidljiv zid.

Drugi veliki argument „austrijske škole“ protiv ideje „socijalne“ pravde sličan je spomenutom Nozickovom argumentu. „Ne postoji nikakav test“, kaže Hayek, „kojim ćemo otkriti što je „socijalno nepravedno“, jer ne postoji subjekt koji bi mogao počiniti takvu nepravdu.“ Naime, prevare, otmice, krađe i slična nedjela su „obična“ kriminalna djela, ona su kršenja „obične“ pravde. Ali ideja „socijalne“ pravde ustvari pretpostavlja da se socijalna nepravda može počiniti i time što smo nešto zaradili od dobrovoljne razmjene dobara i usluga, da smo zaradili „više negoli zaslužujemo“. U slobodnoj tržišnoj razmjeni, korisnici naših usluga, i konzumenti naših dobara jedini su subjekti koji doista određuju, i smiju određivati koliko to mi „zaslužujemo“. Neka druga apstraktna ideja zasluga, koju će nadgledati neki apstraktni činovnički aparat uvijek je arbitrarna, ona narušava ideju prava (i pravne države), i nužno završava kršenjem elementarnih prava.

Upravo zbog spomenutih argumenata liberteri su veliki zagovornici ideje Pravde. Moraju postojati institucije (tzv. pravna država) koje će garantirati impersonalnost normi. Pokušaji da se učini više, da se arbitrira u slobodnim razmjenama pojedinaca, mora završiti – neslobodom i proizvoljnošću. 

Činjenica je, i to je vjerojatno najjači argument kritičara socijalne pravde, da povijesno postoji vrlo izravna i jasna korelacija između ideje pravne, odnosno impersonalne države, i njezine učinkovitosti, odnosno, s druge strane, između države koja stalno „popravlja“ ishode slobodnih ljudskih interakcija i siromaštva. Nije riječ samo o tome da će država koja stalno „popravlja“ takve ishode biti skupa. Mnogo je bitnije da će u uvjetima stalnih državnih „popravaka“, motivacije pojedinaca za kreativno djelovanje, za pronalaženje svojih šansi, biti zaustavljene i spriječene. U uvjetima takvih državnih „popravaka“, ljudi će smatrati kako se mnoge vrste legalnih i kreativnih djelovanja jednostavno ne isplate, jer će naposljetku, zbog redistribucije, morati pripasti nekom drugom.

 

 

Pogledajmo kako to izgleda u stvarnome životu. Klasični liberali (liberteri) smatraju da se naš ulog u zajednici, cijena posjedovanja pravne države, ogleda u načinu oporezivanja, u poreznome sustavu. Ideja poreza jest ostvarenje jednakosti pred zakonom, to je cijena naše participacije u zajednici koja želi imati zakonski regulirane odnose. Porez je naš „ulog“ u zajedništvu, u „općem dobru“. Otkad postoje porezi, lome se koplja oko toga koji je porezni sustav najpravedniji. Neki se zalažu za uravnoteženi porez („svim osobama jednake porezne stope“), a neki se zalažu za „progresivne“ poreze, u kojima oni bogatiji plaćaju više stope. Klasični liberali zalažu se za uravnotežene („flat rate“) poreze, zbog toga što svaka druga, progresivnija stopa, na arbitraran način reže platne razrede i dohotke. Time će se kršiti i neko elementarno načelo jednakosti pred zakonom. Želimo li ostvariti „socijalnu“ pravdu, možemo prihvatiti progresivnije porezne stope. I većina današnjih zemalja doista i ima takve, progresivnije porezne stope. (Pri tome se obično zaboravljaju drugi poučci „austrijske škole“: prvi, koji kaže da će nagib progresije poreznih stopa biti proporcionalan neučinkovitosti države i ekonomskog sustava. Što je nagib strmiji, država će biti neučinkovitija. Drugi je poučak još značajniji. On kaže kako u uvjetima porezne progresivnosti, nakon izvjesne količine ostvarenog dohotka, više nema smisla raditi, stoga će progresivniji porezi ustvari blokirati ljudske motivacije za kreativan i produktivan rad. A to pak znači da će zajednica ostvarivati suboptimalne ekonomske rezultate.)

Međutim, zagovornici ideje „socijalne“ pravde, paradoksalno, pogotovo kod nas, najčešće zaboravljaju da se društvena jednakost regulira preko poreza, da je upravo porezni sustav instrument (više ili manje „slijepe“) pravne države kojime ona raspolaže dohotkom drugih, te da je porezni sustav jedini element pravne države kojim ona smije regulirati razmjene među slobodnim pojedincima. Zagovornici ideje „socijalne“ pravde obično zanemaruju činjenicu da se „socijalna“ pravda već ostvaruje progresivnijim poreznim stopama. Stoga se oni najčešće zalažu za „dodatne“ poreze, koji imaju oblik „parafiskalnih“, jednokratnih, višekratnih, ili univerzalnih nameta. Nema nikakve sumnje da je glavnina tih „parafiskalnih“ nameta glavni problem za većinu današnjih država, ali se često zaboravlja kako su oni nastali pod utjecajem „dobronamjernika“, zagovornika „socijalne pravde“. Nepreglednost i arbitrarnost takvih sustava, suboptimalnost naših država, logična je posljedica takvih ad hoc državnih intervencija.

I tu se još jednom pokazuje točnost predviđanja „austrijske škole“. Kako pokazuje današnja ekonomska kriza, demontaža tih parafiskalnih nameta kojima se nekim slojevima stanovništva (u ime „socijalne pravde“) de facto garantiraju privilegije, i birokracije koja je bila potrebna za njihovu provedbu, najteži je, i gotovo neizvediv zadatak za svaku postojeću vladu. Ekonomisti austrijske škole točno su predviđali i upozoravali na činjenicu kako je arbitrarnost države (u fiskalnom i socijalnom postupanju) gotovo nemoguće vratiti na sustav jednostavne, elementarne pravde, na stanje osnovne „protočnosti“ u interakcijama pojedinaca i motiviranosti za rad bez arbitrarnih ograničenja. I ako velik dio ljudi sve češće smatra da je jedini način da se sustav iz korijena izmijeni (revolucijom ili na neki sličan, nasilan način), ili pak da se ponovno vratimo u stanje primordijalnog ili jednostavno – novog društvenog ugovora, to je zbog toga što smo dugi niz godina arbitrirali, opravdavali ad hoc mjere „socijalnih zaštita“, demotivirali one koji bi inače mogli i htjeli raditi u slobodnim i ravnopravnim uvjetima. U ime „socijalne pravde“ postavljali smo sve veći niz brana za slobodne interakcije među pojedincima, a posljedica svih tih naših „dobrih“ namjera da kontroliramo ishode slobodnih razmjena bilo je narastanje broja privilegija. I upravo zbog tih privilegija danas sve više ljudi s pravom smatra da je sustav nepravedan. Ukratko, upravo zbog toga što smo smatrali da je ideja „socijalne pravde“ jedna dobra ideja, stvorili smo stanje kojim se elementarni društveni ugovor i jednakost šansi, stalnim državnim „popravcima“, poticajima i nametima, pretvorio u svoju suprotnost.

Oglasi

Komentiraj

Filed under dp, ekonomija, filozofija, politika

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s