Why are the leftist ideologues so interested in religion?

Really, why are the leftist ideologues like Žižek, Badiou, Agamben or Eagleton so interested in religion? Sometimes so much so, as in Eaglet0n’s case, that they feel they ought to viciously attack atheists, while at the same time granting religion “some potential” for (leftist) emancipation… Well, one reason might be that their philosophy differs from religious social doctrines by arc seconds, not by degrees…

Ultraljevičarski „filozofi“ kao novi religijski vođe

Pokreti koji se trenutno šire svijetom su religiozni pokreti. Glavna su obilježja religije pružanje „nade“ njihovim pobornicima i prijezir prema razumu. Ta dva obilježja gotovo nužno završavaju u nasilju: katkada eksplicitno, kao što ćemo uskoro detaljnije vidjeti, a katkada implicitno. To je sažetak mojeg prvog nastavka rasprave o religioznosti današnjih anti-neoliberalnih pokreta. U tom sam članku uglavnom ponovio teze koje je mnogo opširnije izvodio Karl Popper u svojim knjigama Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, Bijeda historicizma, U potrazi za boljim svijetom, Objektivno znanje i u brojnim drugim spisima.

Ali osim teza koje tvrde da dobronamjerne kolektivističke ideologije gotovo u pravilu dovode do nasilja (do upravo suprotnih posljedica onim „namjeravanim“), religiozni karakter novih pokreta može se još mnogo bolje i lakše (premda vremenski zahtjevnije) dokazati analizom njihove stvarne ideologije, na temelju spisa koje objavljuju njihovi zagovornici.

U ovome nastavku, pokazat ću  zašto se svi poznatiji ideolozi današnje anti-neo-liberalne teorije i prakse, Terry Eagleton, Alain Badiou, Giorgio Agamben i Slavoj Žižek pozivaju na religiju kao na sredstvo (ljevičarske) emancipacije i nove revolucionarne prakse. Time će teza o religioznosti današnjih ljevičarskih pokreta, u očima skeptika, nadam se, dobiti na snazi.

Najbitniji razlog za takav „obrat“ ultra-ljevičarstva prema religiji jest identičnost političke filozofije koju zastupaju predstavnici lijeve i desne ideologije. Ilustracije radi, razmotrimo tri teološko-socijalna stava. Prvi, jednog od najuglednijih svjetskih teologa današnjice, Hansa Kuenga, glasi:

Kriza vodeće velesile Zapada jest moralna kriza Zapada općenito pa i Europe: uništavanje svih tradicija, sveobuhvatnog životnog smisla, neupitnih etičkih mjerila i nedostatak novih ciljeva s psihičkim traumama koje iz toga proizlaze. Mnogi ljudi danas ne znaju više prema kojim bi temeljnim opcijama trebali donositi svakodnevne malene ili velike životne odluke, koje preferencije slijediti, čemu davati prednost, za koje se ideale odlučiti. […] Ukratko: Zapad se nalazi pred vakuumom smisla, vrijednosti i normi, što nije samo problem pojedinca nego i politike na najvišoj razini. (H. Küng, Projekt svjetski etos, 30–31).

Autor drugog citata je domaći teolog Josip Šimić:

Uz religije i crkve, i drugi društveni činitelji našega vremena uviđaju potrebu utemeljenja jedne zajedničke etike – ethosa konvergencije, u svrhu reguliranja procesa globalizacije… Crkve imaju pravo i zadaću kritizirati načela financijskog poslovanja koja promiču bezosjećajnu globalizaciju, a zapostavljaju strukture regionalnog odlučivanja. One se trebaju zauzeti za regionalne identitete… Kad su u pitanju dugovi siromašnih naroda i država iz trećeg svijeta, kršćanske crkve, iako se nalaze pod pritiskom društvenih strujanja koja nameće globalizacija nastojeći stvoriti novi svjetski poredak, trebaju pružiti svjedočanstvo solidarnosti i zahtijevati otpisivanje dugova, poštenu izmjenu iskustava, uvažavanje pogleda i potreba siromašnih krajeva. Zajedničko nastupanje i djelovanje različitih institucija potrebno je kako globalni političko-gospodarski procesi odlučivanja ne bi ostali bez etičko-religioznog korektiva (italic DP). To znači da se uz pomoć njihova zajedničkog etičkoga djelovanja potpomogne ostvarivanje gospodarske i društvene pravednosti, zatim očuvanje i zaštita okoliša, kao i svih stvorenih dobara. (J. Šimić: Religije i crkve pred izazovom globalizacije, 2009:758)

Slične stavove zastupa i Manifest katoličkih intelektualaca pod pokroviteljstvom Hrvatske biskupske konferencije:

U temelju sadašnjih socijalnih, gospodarstvenih i financijskih nevolja koje potresaju svijet stoji, pak, dubinska duhovna kriza, kriza samoga čovjeka i njegovih temeljnih vrednota. To ozbiljno krizno stanje traži okupljanje svih demokratskih i brigom za čovjeka zauzetih snaga, kojima su vrhovna vrednota ljudska osoba, njezina dobrobit i dostojanstvo, kao i human život, dostojan čovjeka. (Manifest Kršćanskog akademskog kruga,  Nova prisutnost 7/2009:6).

Spomenuti teološko-socijalni stavovi, iz ovih je paragrafa vidljivo, razlikuju se glavnine stavova većine današnjih ljevičarskih ideologa ne stupnjevima već lučnim sekundama. Ljevičari, i oni stari (poput Habermasa ili Jay Goulda) i oni novi, gorespomenuti, u religiji stoga vide ideološko uporište za Gleichschaltung, za savezništvo „u jednoj, jedinstvenoj borbi“, to su Mitgenossen, i stoga u njoj s pravom vide intelektualni povod da je hvale.

Dokumentiranje ideološkog Gleichschaltunga desnice i ljevice ne mora biti važno za filozofski neobrazovanije, „prezrene“ mase. Međutim, za intelektualce je važno dodati: Za razliku od teologa koji otvoreno, jasno, i u skladu s poznatom tradicijom moraliziraju o zajedničkim vrijednostima koje bi netko trebao ostvariti a da pri tome, naravno, ne povrijedi ljudska prava, spomenuti ideolozi današnje ljevice moraliziranju dodaju jedan „subverzivniji“ i destruktivniji začin: za razliku od spomenutih teologa, u djelima „mislilaca“ ljevice razum se, kao i kod postmodernista, još jednom „demontira“ kao ideološka i simbolična floskula, kao „diskurz nasilja“, u službi „bio-politike“ i globalnog neo-liberalnog poretka. (Studije o ljevičarskim strategijama „demontaže“ razuma objavljivali su 90-ih godina također ljevičari: Sokal, Gross, Levitt, Kitcher, Koertge i brojni drugi.) I upravo takvom „subverzijom“ – potkopavanjem razuma, a tek manjim dijelom teološkim moraliziranjem, uništava se bilo kakva sposobnost popravljanja stavova, traženja istine i miroljubive promjene socijalnog stanja. U njihovim djelima ne postoji samo „obična istina“; naše autore zanima „viša istina“, čije kriterije oni obično utvrđuju u hodu.

Takve sam strategije u prošlome članku nazvao „tertulijanskim“. Razumom se ne može dokučiti „viša istina“: i zato „vjerujem jer je apsurdno“. Takvom „subverzivnom“ strategijom ljevica je de facto preuzela tradicionalno oružje jedne specifične teologije.

Zašto se novi ljevičarski ideolozi Terry Eagleton, Alain Badiou, Giorgio Agamben i Slavoj Žižek toliko bave religijom? Zato što misle da je treba ukinuti? Apsolutno ne. Zato što je smatraju „opijumom za narod“? Niti govora. (Ta ne moraju se valjda držati Marxa „ko pijan plota“.) Zbog toga što smatraju da religija rađa retrogradne desničarske ideologije? Apsolutno ne. Upravo suprotno! Oni se religijom bave zato što u njoj vide mogućnosti obnove „nove ljevice“, zbog njezinih „emancipacijskih potencijala“, i potencijala nove „revolucionarnosti“.

U pravu ste ako Vam se sve to već na prvi pogled čini nekako nedolično i intelektualno nepošteno. Ali kod spomenutih „mislilaca“ riječ je ionako uglavnom o pretakanju postmodernističkog bućkuriša u kojem su i dosada plivali u nove boce. Ljudima je već dosadno kada se kaže da je štap penis, ili lonac vagina? Dobro, hajde da pokušamo lacanovske vratolomije i „identitete“ primijeniti na nešto drugo: „Sveti Pavao je ljevičarski revolucionar“! „Ateizam je totalitarizam“! „I al-Quaida je emancipacijski pokret“! Non e vero, ma e ben trovato! I ljudi im vjeruju, jer takvim se mislima navodno izriču „dublje istine“ poput onih Lacanovskih o štapovima i kantama, istine koje nisu odmah vidljive svima već samo odabranima.

Svi poznatiji europski lijevi ideolozi anti-neoliberalizma, Terry Eagleton, Alain Badiou, Giorgio Agamben i Slavoj Žižek vrlo su se pozitivno izražavali o religiji. Jedan od razloga za to, rekli smo, jest njihov pokušaj privlačenja svih „prezrenih na svijetu“ i stvaranja jedne novo-stare, revolucionarne religije (tradicije). To je pokušaj, kako se sugerira već naslovom Agambenove knjige – Sveti čovjek, da se suprotnoj ideološkoj struji otme „pastva“, i da se demontažom pokušaja bilo kakve kritike u ime „pukog zdravog razuma“ nastavi s dobro uhodanom religijskom doktrinom o nepogrešivosti teološki odabranih: ovaj puta u službi (ljevičarske) revolucije.

Zanimljivo je da takva strategija ne uspijeva samo kod „prezrenih na svijetu“, kod navodno „njihove“, ljevičarske pastve. Vrijedi i obrnuto. Neki domaći katolički (ili ex-katolički) teolozi objeručke su prihvatili stavove spomenutih „filozofa“, i sudeći po recepciji spomenutih ljevičara kod nas, Gleichschaltung ideološke ljevice i desnice oko zajedničkog neprijatelja i brojnih drugih tema, već je dovršen.

(citat: Krivak?)

U tome, osobno, ne vidim ništa čudno. Obje su spomenute ideologije anti-liberalne i imaju zajedničkog „neprijatelja“. A očito imaju i zajednička uporišta, zajedničku masu kojoj se obraćaju. Obje strane pokazuju uzajamnu Vorliebe, međusobnu ljubav, i upravo ta međusobna ljubav, ma kako se ona ideološki ogrtala, zamatala, prikrivala – taj amalgam ultra-lijevih i ultra-desnih mišljenja, kažem – zaogrnut u dobrohotno „zlatno runo“, predstavljat će pravi supstrat, točnije – amalgam danas dominantne dominirajuće pseudo-znanosti, anti-intelektualizma i populizma.

Ali pođimo redom.

Terry Eagleton

Odgojen u katoličkom duhu, irski teoretičar književnosti i novopečeni ideolog ljevice Terry Eagleton problematiku religije obrađuje u brojnim spisima. Izdvojit ću njegove stavove iz dviju knjiga: Razum, vjera i revolucija. Refleksije o raspravi o Bogu (iz 2009.) i Slatko nasilje (iz 2011). U svetim knjigama kršćana i Židova, kaže Eagleton na početku knjige Razum, vjera i revolucija

radikal će otkriti neke važne uvide u ljudsku emancipaciju, u vrijeme kada politička ljevica očajnički treba neke nove ideje,

te dodaje:

Židovske i kršćanske svete knjige mnogo govore o nekim važnim pitanjima – o smrti, patnji, ljubavi, samopožrtvovnosti i sl. – o pitanjima o kojima je ljevica uglavnom iznenađujući dugo šutjela. Vrijeme je da okončamo tu politički inhibirajuću skromnost.

Te „više istine“ o ljudskoj egzistenciji, o kojima je ljevica tako dugo šutjela, po Eagletonu opravdavaju ideju Boga i religiju i predstavljaju njihovu „stvarnu istinu“ povrh bilo kakve procjene povijesne faktografije. Budući da je riječ o „višim istinama“, ateisti, kao niti bilo tko drugi, čini se, o tim pitanjima očito ne mogu znati mnogo.

„Ljevici očajnički trebaju neke dobre ideje“, tvrdi Eagleton. Stvarno: zašto ne pokušati s emancipacijskim karakterom bezgrešnog začeća? Ili hodanjem po vodi? Ili hranjenjem tisuća jednim kruhom? Ili pretvaranjem vode u vino? Možda smo u tim idejama nekako previdjeli ljevičarski emancipacijski sadržaj, jer je povijest dovoljno dobro svjedočanstvo o trajnom emancipacijskom sadržaju one druge, tobože suprotne političke opcije…

Ali da ne ulazi u te nebitne rasprave oko faktografije i negativnih socijalnih utjecaja na kritičnu sposobnost, Eagleton se odlučuje kritizirati ateiste, i to one znanstvene provinijencije.

Knjiga Razum, vjera, revolucija jedan je novi žanr: riječ je o kombinaciji ispovjedne proze, i akademske filipike. U ispovjednome dijelu, Eagleton opisuje tijek svojih sjemeništarskih studija, kojima želi dokazati da o religiji zna više od ateista. A zelotistički se dio ne sastoji (kako bi ljevičari možda brebrzo mogli pomisliti) od kritike religije, već od kritike kritičara religije. Riječ je o jednoj vrlo nemuštoj kritici Richarda Dawkinsa i Christophera Hitchensa, ili kako ih Eagleton posprdno zove „Ditchkinsa“. Za razliku od „Ditchkinsa“ ateističkih autora koji su u svojim knjigama napadali religiju kao dugotrajni izvor fundamentalizma čiji bi utjecaj u demokratskom društvu, pogotovo kada je riječ o znanstvenim pitanjima, trebalo smanjiti, Eagleton njihovu kritiku poistovjećuje s „odbacivanjem feminizma na temelju anti-feminističkih stavova Clinta Eastwooda.“ Stil Eagletonove kritike kritičara religije najbolje ilustrira njegova rečenica: „Da Boga nema, Ditchkins bi ostao bez posla.“ Istodobno, Eagleton ponosno ističe svoju znanstvenu ignoranciju: „A što se znanosti tiče, moje poznavanje znanosti uglavnom je ograničeno činjenicom da većina postmodernista o njoj govori s dubokom nevjericom.“  Takvim antiznanstvenim predstavljanjem ateizma, (koji ima svoje duboke povijesne – činjenične razloge) Eagletona se ustvari pridružuje religioznim „znalcima“, laicima i fanaticima, koji o relevantim znanstvenim problemima ne mogu reći ništa suvislo. Želite li nešto znati o horizontalnom prijenosu gena? – pitajte katoličkog svećenika; Trebamo li koristiti embrije u medicini? – za to su najrelevantniji anglikanci, a za pitanje dopustivosti kloniranja najrelevantniji su  muslimani. Upravo su takav tretman kritizirali Dawkins i Hitchens, i Eagletonova kritika „Ditchkinsa“ de facto opravdava znanstvenu ignoranciju kao meritornu za raspravu o znanstvenim pitanjima. Religija možda može reći nešto o ljubavi i smrti, ali zašto bi ta razmišljanja bila znanstveno i društveno relevantna, o tome, kao ni o svom poimanju religije (koji isključuje arhanđela Gabrijela), Eagleton nam zapravo nije ništa rekao.

Koliko je takav stav tipičan za ljevičare, teško je reći. Nesumnjivo je međutim da Eagletonove metafore i stilske figure, usporedbe i metonimije, ma kako nemušte i nedorečene, sudeći prema broju jezika na koje je knjiga prevedena, igraju neku socijalnu ulogu, barem kod „intelektualaca“ koji se bave literarnom kritikom – tzv. „Teorijom“. Kao i u drugim Eagletonovim knjigama, stiske se figure brkaju s argumentima, a odsutnost argumenata nadopunjuje se „višim istinama“ koje su ostale nedorečene, ali koje čitatelj sam proizvoljno ispunjava nekim smislom.

Slične stavove Eagleton iznosi i u svojoj knjizi Slatko nasilje. U uvodu Eagleton kaže:

Čudna je ta šutnja političke ljevice o religiji ako znamo da je religija, kada je riječ o orijentaciji, privlačnosti i dugotrajnosti, daleko najvažnija simbolična forma koju je čovječanstvo ikada poznavalo. (p. xvi-xvii)

Nije mi namjera braniti ljevicu, ali koliko mi je poznato, tradicionalna ljevica, a ponajviše Marx o kojem je Eagleton pisao knjige, o njoj je dosta govorila. I ta se ljevica, unatoč Eagletonu, uglavnom slagala s „Ditchkinsom“, te zajedno s „njim“ tvrdila kako je riječ o opijumu za narod. Možda je točno da je religija „daleko najvažniji simbolični oblik“, ma što to točno značilo. Ali iz toga ne treba zaključiti, kao što to čini Eagleton, da je to posebno jak razlog da se njime bavimo zbog politički relevantih razloga. Eagleton kaže:

…kulturalnoj ljevici baš ne treba metafizički, teološki i fundacionistički diskurz, ali ona bi zasigurno profitirala iz njezinih teorijskih (?) stavova, i proširila svoj uski, zatvoreni krug preokupacija u kojem je sada zabarikadirana. (xviii)

Analogni argument spomenutom Eagletonovom opravdanju religije bio bi: „budući da je ropstvo socijalni oblik s najdužim povijesnim trajanjem, trebali bismo se njime baviti – jer mora da u toj trajnosti ima neke istine. Kada bismo se bavili ropstvom, zasigurno bismo proširili svoje horizonte, i ne bismo se bavili stalno istim poslom.“

Sličnih besmislica ima još. „Religijski duh“, piše Eagleton, „treba u svakome slučaju spasiti od najezde bezvjernog moderniteta. Možda osobno ne vjerujemo u Boga, ali bilo bi lijepo kada bi svi drugi u nj vjerovali. (46)“ Nema veze kategorički imperativ: za nas vrijede jedna načela, a za druge druga. Bilo bi lijepo! A sve to, taj „revolucionarni potencijal religije“, upakiran je u literarnu raspravu o (žalosnoj! imperijalističkoj!) kulturnoj pretvorbi religije u tragediju.

Alain Badiou

Ako je Eagleton stari irski čiča što pod stare dane priča što mu pada na pamet, Badiou je više nalik na Naphtu, opasnog namćora iz Mannova Čarobnog brijega. Premda podrijetlom Marokanac, svojim se „originalnim“ mislima popeo po društvenoj ljestvici do trenutnog ravnatelja Ecole Nationale Superieure u Parizu: značajan skok, bez sumnje. Taj skok najviše treba zahvaliti svojoj knjizi o sv. Pavlu pod naslovom: Sveti Pavao. Temelj univerzalizma (1997.), i još uvijek vladajućoj postmodernističkoj paradigmi, francuskoj paradigmi malih narativa i velikih gesta;  a manje, nadam se, svojim posve otvorenim maoističkim stavovima iz knjiga Ideja komunizma; Manifest za filozofiju ili Teorija subjekta.

U knjizi Ideja komunizma Badiou primjerice govori kako ljevičarima danas „naturaju na nos“ staljinizam i maoizam, i sve one žrtve koje su počinili komunistički diktatori, ali on nam preporučuje, u skladu sa svojom filozofijom „Događaja“, i u skladu s učenjem velikog Mao-ce-Tunga, kako uvijek  treba počinjati iznova. I ako je stvar propala nekoliko puta (i za sobom ostavila milijune žrtava), nema veze, treba pokušavati opet – s istom idejom, ali s drugim ovčicama. Ta pobožnost zahtjeva nove Abrahame! (I nove Izaake!)

Možemo li zamisliti da umjesto komunista, tako nešto kaže neki fašist? To bi zvučalo ovako: „Koncentracijske logore stalno nam stavljaju na nos, ali ništa zato – treba uvijek pokušavati ispočetka, i opet, i opet. Tek tako imamo šanse za uspjeh.“ Neki akademici, koji su tako nešto (ili mnogo blaže!) govorili o fašizmu i nacizmu, dopustite da usput dometnemo, završili su nedavno u zatvorima.

Knjiga Sveti Pavao. Temelji univerzalizma nije mnogo bolja, osim što je još „luđa“. „Za mene“, kaže Badiou odmah na početku knjige,

Pavao nije apostol i svetac… Nikada ga nisam povezivao s religijom… Za mene je on pjesnik-mislilac, osoba koja prakticira i potvrđuje konstantna obilježja militantne figure . “ (1-2)

(Odsada nadalje sve je moguće.) Pjesnik, mislilac, militantna figura! (Pa to je… Radovan Karadžić!)

Ako se danas na nekoliko stranica želim prisjetiti jedinstvenosti te veze s Pavlom, to je vjerojatno stoga što nam danas očito treba jedna nova militantna figura… (2)

Hm? Treba li nam doista? Tek je druga stranica, možda će objasniti…

Ako nam danas treba korak naprijed, možda će nam pomoći jedan velik korak natrag. I upravo zato reaktiviramo Pavla. Neću biti prvi koji će riskirati usporedbu prema kojoj je on Lenjin, pri čemu je Krist jednak Marxu. (3)

Riječ je dakle o (subjektivno ocrtanom) Pavlu kao Lenjinu. Zašto pisati o Pavlu, pita se retorički Badiou, „koji je samoga sebe proglasio apostolom, i koji se stalno povezivao s najzatvorenijim, najinstitucionalnijim aspektima kršćanstva: s crkvom, moralnom disciplinom, socijalnim konzervativizmom, i skepticizmom prema Židovima“. (Doista, pitamo se mi: zašto?) Zato, kaže Badiou, jer je Pavao isticao samo jedan element kršćanstva: uskrsnuće! Upravo onaj bajkoviti element! Sve ostalo, piše odmah Badiou, možemo zanemariti.  „Bajka je dio priče koja nema veze s bilo kakvom Stvarnošću.“ Sposobnost Pavla da se drži samo jednog, i to najnerealnijeg, najmanje mogućega, ili točnije, za Badioua – najrealnijega, to je razlog pisanja knjige!

Precizno uzevši, nemoguće je vjerovati u uskrsnuće pribitoga na križu… Ali recimo to ovako: za Pavla je važno da ispita koji je zakon sposoban strukturirati subjekt bez ikakvoga identiteta, i suspendirati sve na Događaj čiji jedini „dokaz“ leži upravo u tome što se proglasio subjektom. Za nas je osnovno da ta paradoksalna veza između subjekta bez identiteta i zakona bez potpore pruža temelj mogućnosti univerzalne poduke u samoj povijesti.  (4-5)

Netko će prigovoriti da u tom slučaju „istina“ označava samo bajku. To je točno, ali tu je važna subjektivna gesta koja se ovdje shvaća kao temeljna moć  s obzirom na sposobnost stvaranja univerzalnosti. To što sadržaj bajke moramo odbaciti, znači da će onaj ostatak predstavljati formu, oblik tih uvjeta, i posebno, to će značiti uništenje svakog pokušaja da diskurz istine pripišemo već gotovim tvorbama povijesnih agregata. (6)

Teško je slijediti ovaj „diskurz“ koji nema veze s istinom, pisan u maniri najnerazumljivijeg oblika postmodernizma. Ali, kako se i postmodernizam, poput Badioua, obraća vjernicima „koji shvaćaju“ (i koji poput nagluhih čuju samo neke riječi, uglavnom imenice) – pokušajmo iz ove magluštine izdvojiti ono što čuju: „Bajka…“, „gesta…“, „moć…“, „odbaciti…“, „uništenje…“, „diskurz istine…“

Badiou je očit primjer, a možda i izvorna slika mojeg „tertulijanskog načela“ kod suvremenih ljevičara. „Vjerujem jer je apsurdno“. Treba odbaciti sadržaj (sve one blagodati koje nam nosi kapitalizam i neoliberalizam), i usredotočiti se na „bajku“ o uskrsnuću. (Priče o „utopijama“ postale su otrcane!)

Ne, mi nećemo dopustiti pravo istinoljubivima da nam stalno ističu monetarističku slobodnu razmjenu i njezin mediokritetski politički balast, kapitalistički parlamentarizam… Zasluga dugih godina komunističke diktature jest u tome što je prokazala financijsku globalizaciju, apsolutnu suverenost prazne univerzalnosti kapitala, i jedini njezin pravi neprijatelj je drugi univerzalni projekt, istina – korumpiran i okrvavljen: ali samo su Lenjin i Mao stvarno prestrašili one koji su bez ikakvih rezervi hvalili zasluge liberalizma ili demokratske vrijednosti komercijalne komunikacije.

Teško mi je shvatiti kako itko u ovome vidi neku vrijednu filozofiju. Ali sljedbenici Badioua, a takvih kod nas, sudeći po broju njegovih prijevoda, očito ima dovoljno, niti ne traže filozofiju: oni traže OSVETU! Oni traže ideologiju koja će prizemno laskati njihovim „intelektualnim sposobnostima“ i istodobno otvoreno prijetiti! Oni traže OSVETU za svoju navodnu poniženost i obespravljenost! I ako Badiou ima ikakvu vrijednost, ona leži u tome što intelektualnome proletarijatu pruža utočište: „ako dovoljno dugo vjeruješ, ako imaš dovljno (fizičke) snage, i ako si spreman na Događaj (čitaj: nasilje!) osveta će uslijediti!“

Objašnjenje ovakvog filozofskog gnjeva leži čini se u vrlo točnoj Hayekovoj tvrdnji iz njegove knjige Konstitucija slobode: „Postoji još jedan problem koji je u nekim europskim zemljama poprimio zabrinjavajuće razmjere: kada ima više intelektualaca negoli se može korisno zaposliti. Ne postoji mnogo većih opasnosti  za političku stabilnost od intelektualnog proletarijata bez ikakve mogućnosti da pokaže svoje znanje….  U svom racionalističkom liberalizmu većina liberala XIX stoljeća rukovodila se pretjerano naivnim povjerenjem u ono što se može postići pukim prijenosom znanja. Oni su argument u korist općeg obrazovanja često predstavljali tako kao da će širenje znanja riješiti sve glavne probleme, i kao da je potebno samo da se masama prenese malo dodatnog znanja koje obrazovani već imaju kako bi se tom „pobjedom nad neznanjem“ započelo novo doba. Nema mnogo razloga za uvjerenje da dostupnost svima najboljeg znanja ima za posljedicu mnogo bolje društvo.“

Badiouov manihejski duh, koji ne obećaje samo „nadu“ već i osvetnički poklič već postojećem intelektualnom proletarijatu, onaj retributivni nagon i sklonost ekscesima koji nije tipičan za sva razdoblja kršćanstva, pa čak ni za sv. Pavla, zasigurno je stvar nekakve religije, i bez sumnje – vrlo otvoreno totalitarnog pokreta. I zbog tog prikrivenog poziva na nasilje nije čudno što se Badiou, uz marksističke, poslužio i religijskim motivima i izvorima, kako sam kaže, ne zbog sadržaja (jer u toj filozofiji nema gotovo ničega), već isključivo zbog njihove prijeteće, kvazi-intelektualne forme.

Slavoj Žižek

Ako je Eagleton Settembrini, a Badiou Naphta s Čarobnog (ljevičarskog) brijega, Slavoj Žižek je Mynheer Peeperkorn, epikurejac, čovjek gesta, veliki ženskar. On je i začinjavac; sve je možda i počelo s njegovim „paralaksama“; svi ga vole, čak i kada je najbezobrazniji. Ako je Badiou Robespierre, Žižek je……………. Čak i on, taj epikurejac koji intervjue daje iz kreveta, i sugerira da je netom prije zadovoljio svoje nagone, eto, čak i on, ničime izazvan, stalno spominje religiju. To je dakako travestija, i religije i anti-religije. No čini se da mnogi druge ljude prepoznaju „kao svoje“ po nekim neverbalnim znakovima, a ne samo po tome što govore. Njegova korpulentnost sugerira stabilnost i razmjerno benignu snagu, a češkanje po nosu i mahanje čupercima ironiju prema svemu što kaže. On je simpatičan, i treba skupini opsesioniranih Dantona i Robespierra, Lenjina i Staljina, za privlačenje širokih narodnih (čitaj: intelektualnih) masa. Ali, sve u svemu ne treba jako ozbiljno shvaćati njegove stavove, a čini se da se to ponajviše odnosi na njegove stavove o religiji.

(to be continued…)

Sva su tri „mislioca“ po podrijetlu – autsajderi. Badiou je Marokanac i trebala mu je neka radikalna ideologija, takoreći skandal, kako bi u Francuskoj postao „vidljiviji“; Eagleton, kao literarni teoretičar sa sjemeništarskim obrazovanjem, morao se dokazati kao filozof i marksist, pa je krenuo u krajnost koja mu ni iskustveno niti po obrazovanju nije dovoljno poznata. A Žižek, kolerični div s „brdovitog Balkana“, uhvatio je priliku da idejnu bonacu kontinentalne filozofije u Red Carpet prezentacijama i sličnim „festivalima“ dovoljno zamuti kako bi prazninu vlastitih prethodnika, Lacana i ostalih, opisao kao „revolucionarnu“.

Zapravo je mnogo zanimljivije razmotriti zašto toliko ljudi spomenute „mislioce“ shvaća ozbiljno. Sama ta činjenica pokazuje da nešto s obrazovanjem u društvenim znanostima na kontinentu ozbiljno škripi. „Hranite li studente kamenjem, na vas će bacati kamenje,“ jednom je rekao Popper, kao da je pred sobom imao upravo današnju situaciju.

Pokreti koji se trenutno šire svijetom su religiozni pokreti. Glavna su obilježja religije pružanje „nade“ njihovim pobornicima i prijezir prema razumu. Ta dva obilježja gotovo nužno završavaju u nasilju: katkada eksplicitno, kao što ćemo uskoro detaljnije vidjeti, a katkada implicitno. To je sažetak mojeg prvog nastavka rasprave o religioznosti današnjih anti-neoliberalnih pokreta. U tom sam članku uglavnom ponovio teze koje je mnogo opširnije izvodio Karl Popper u svojim knjigama Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, Bijeda historicizma, U potrazi za boljim svijetom, Objektivno znanje i u brojnim drugim spisima.

Ali osim teza koje tvrde da dobronamjerne kolektivističke ideologije gotovo u pravilu dovode do nasilja (do upravo suprotnih posljedica onim „namjeravanim“), religiozni karakter novih pokreta može se još mnogo bolje i lakše (premda vremenski zahtjevnije) dokazati analizom njihove stvarne ideologije, na temelju spisa koje objavljuju njihovi zagovornici.

U ovome nastavku, pokazat ću  zašto se svi poznatiji ideolozi današnje anti-neo-liberalne teorije i prakse, Terry Eagleton, Alain Badiou, Giorgio Agamben i Slavoj Žižek pozivaju na religiju kao na sredstvo (ljevičarske) emancipacije i nove revolucionarne prakse. Time će teza o religioznosti današnjih ljevičarskih pokreta, u očima skeptika, nadam se, dobiti na snazi.

Najbitniji razlog za takav „obrat“ ultra-ljevičarstva prema religiji jest identičnost političke filozofije koju zastupaju predstavnici lijeve i desne ideologije. Ilustracije radi, razmotrimo tri teološko-socijalna stava. Prvi, jednog od najuglednijih svjetskih teologa današnjice, Hansa Kuenga, glasi:

Kriza vodeće velesile Zapada jest moralna kriza Zapada općenito pa i Europe: uništavanje svih tradicija, sveobuhvatnog životnog smisla, neupitnih etičkih mjerila i nedostatak novih ciljeva s psihičkim traumama koje iz toga proizlaze. Mnogi ljudi danas ne znaju više prema kojim bi temeljnim opcijama trebali donositi svakodnevne malene ili velike životne odluke, koje preferencije slijediti, čemu davati prednost, za koje se ideale odlučiti. […] Ukratko: Zapad se nalazi pred vakuumom smisla, vrijednosti i normi, što nije samo problem pojedinca nego i politike na najvišoj razini. (H. Küng, Projekt svjetski etos, 30–31).

Autor drugog citata je domaći teolog Josip Šimić:

Uz religije i crkve, i drugi društveni činitelji našega vremena uviđaju potrebu utemeljenja jedne zajedničke etike – ethosa konvergencije, u svrhu reguliranja procesa globalizacije… Crkve imaju pravo i zadaću kritizirati načela financijskog poslovanja koja promiču bezosjećajnu globalizaciju, a zapostavljaju strukture regionalnog odlučivanja. One se trebaju zauzeti za regionalne identitete… Kad su u pitanju dugovi siromašnih naroda i država iz trećeg svijeta, kršćanske crkve, iako se nalaze pod pritiskom društvenih strujanja koja nameće globalizacija nastojeći stvoriti novi svjetski poredak, trebaju pružiti svjedočanstvo solidarnosti i zahtijevati otpisivanje dugova, poštenu izmjenu iskustava, uvažavanje pogleda i potreba siromašnih krajeva. Zajedničko nastupanje i djelovanje različitih institucija potrebno je kako globalni političko-gospodarski procesi odlučivanja ne bi ostali bez etičko-religioznog korektiva (italic DP). To znači da se uz pomoć njihova zajedničkog etičkoga djelovanja potpomogne ostvarivanje gospodarske i društvene pravednosti, zatim očuvanje i zaštita okoliša, kao i svih stvorenih dobara. (J. Šimić: Religije i crkve pred izazovom globalizacije, 2009:758)

Slične stavove zastupa i Manifest katoličkih intelektualaca pod pokroviteljstvom Hrvatske biskupske konferencije:

U temelju sadašnjih socijalnih, gospodarstvenih i financijskih nevolja koje potresaju svijet

stoji, pak, dubinska duhovna kriza, kriza samoga čovjeka i njegovih temeljnih vrednota. To

ozbiljno krizno stanje traži okupljanje svih demokratskih i brigom za čovjeka zauzetih snaga,

kojima su vrhovna vrednota ljudska osoba, njezina dobrobit i dostojanstvo, kao i human život, dostojan čovjeka. (Manifest Kršćanskog akademskog kruga,  Nova prisutnost 7/2009:6).

 

Spomenuti teološko-socijalni stavovi, iz ovih je paragrafa vidljivo, razlikuju se glavnine stavova većine današnjih ljevičarskih ideologa ne stupnjevima već lučnim sekundama. Ljevičari, i oni stari (poput Habermasa ili Jay Goulda) i oni novi, gorespomenuti, u religiji stoga vide ideološko uporište za Gleichschaltung, za savezništvo „u jednoj, jedinstvenoj borbi“, to su Mitgenossen, i stoga u njoj s pravom vide intelektualni povod da je hvale.

Dokumentiranje ideološkog Gleichschaltunga desnice i ljevice ne mora biti važno za filozofski neobrazovanije, „prezrene“ mase. Međutim, za intelektualce je važno dodati: Za razliku od teologa koji otvoreno, jasno, i u skladu s poznatom tradicijom moraliziraju o zajedničkim vrijednostima koje bi netko trebao ostvariti a da pri tome, naravno, ne povrijedi ljudska prava, spomenuti ideolozi današnje ljevice moraliziranju dodaju jedan „subverzivniji“ i destruktivniji začin: za razliku od spomenutih teologa, u djelima „mislilaca“ ljevice razum se, kao i kod postmodernista, još jednom „demontira“ kao ideološka i simbolična floskula, kao „diskurz nasilja“, u službi „bio-politike“ i globalnog neo-liberalnog poretka. (Studije o ljevičarskim strategijama „demontaže“ razuma objavljivali su 90-ih godina također ljevičari: Sokal, Gross, Levitt, Kitcher, Koertge i brojni drugi.) I upravo takvom „subverzijom“ – potkopavanjem razuma, a tek manjim dijelom teološkim moraliziranjem, uništava se bilo kakva sposobnost popravljanja stavova, traženja istine i miroljubive promjene socijalnog stanja. U njihovim djelima ne postoji samo „obična istina“; naše autore zanima „viša istina“, čije kriterije oni obično utvrđuju u hodu.

Takve sam strategije u prošlome članku nazvao „tertulijanskim“. Razumom se ne može dokučiti „viša istina“: i zato „vjerujem jer je apsurdno“. Takvom „subverzivnom“ strategijom ljevica je de facto preuzela tradicionalno oružje jedne specifične teologije.

Zašto se novi ljevičarski ideolozi Terry Eagleton, Alain Badiou, Giorgio Agamben i Slavoj Žižek toliko bave religijom? Zato što misle da je treba ukinuti? Apsolutno ne. Zato što je smatraju „opijumom za narod“? Niti govora. (Ta ne moraju se valjda držati Marxa „ko pijan plota“.) Zbog toga što smatraju da religija rađa retrogradne desničarske ideologije? Apsolutno ne. Upravo suprotno! Oni se religijom bave zato što u njoj vide mogućnosti obnove „nove ljevice“, zbog njezinih „emancipacijskih potencijala“, i potencijala nove „revolucionarnosti“.

U pravu ste ako Vam se sve to već na prvi pogled čini nekako nedolično i intelektualno nepošteno. Ali kod spomenutih „mislilaca“ riječ je ionako uglavnom o pretakanju postmodernističkog bućkuriša u kojem su i dosada plivali u nove boce. Ljudima je već dosadno kada se kaže da je štap penis, ili lonac vagina? Dobro, hajde da pokušamo lacanovske vratolomije i „identitete“ primijeniti na nešto drugo: „Sveti Pavao je ljevičarski revolucionar“! „Ateizam je totalitarizam“! „I al-Quaida je emancipacijski pokret“! Non e vero, ma e ben trovato! I ljudi im vjeruju, jer takvim se mislima navodno izriču „dublje istine“ poput onih Lacanovskih o štapovima i kantama, istine koje nisu odmah vidljive svima već samo odabranima.

Svi poznatiji europski lijevi ideolozi anti-neoliberalizma, Terry Eagleton, Alain Badiou, Giorgio Agamben i Slavoj Žižek vrlo su se pozitivno izražavali o religiji. Jedan od razloga za to, rekli smo, jest njihov pokušaj privlačenja svih „prezrenih na svijetu“ i stvaranja jedne novo-stare, revolucionarne religije (tradicije). To je pokušaj, kako se sugerira već naslovom Agambenove knjige – Sveti čovjek, da se suprotnoj ideološkoj struji otme „pastva“, i da se demontažom pokušaja bilo kakve kritike u ime „pukog zdravog razuma“ nastavi s dobro uhodanom religijskom doktrinom o nepogrešivosti teološki odabranih: ovaj puta u službi (ljevičarske) revolucije.

Zanimljivo je da takva strategija ne uspijeva samo kod „prezrenih na svijetu“, kod navodno „njihove“, ljevičarske pastve. Vrijedi i obrnuto. Neki domaći katolički (ili ex-katolički) teolozi objeručke su prihvatili stavove spomenutih „filozofa“, i sudeći po recepciji spomenutih ljevičara kod nas, Gleichschaltung ideološke ljevice i desnice oko zajedničkog neprijatelja i brojnih drugih tema, već je dovršen.

(citat: Krivak?)

 

U tome, osobno, ne vidim ništa čudno. Obje su spomenute ideologije anti-liberalne i imaju zajedničkog „neprijatelja“. A očito imaju i zajednička uporišta, zajedničku masu kojoj se obraćaju. Obje strane pokazuju uzajamnu Vorliebe, međusobnu ljubav, i upravo ta međusobna ljubav, ma kako se ona ideološki ogrtala, zamatala, prikrivala – taj amalgam ultra-lijevih i ultra-desnih mišljenja, kažem – zaogrnut u dobrohotno „zlatno runo“, predstavljat će pravi supstrat, točnije – amalgam danas dominantne dominirajuće pseudo-znanosti, anti-intelektualizma i populizma.

Ali pođimo redom.

Terry Eagleton

Odgojen u katoličkom duhu, irski teoretičar književnosti i novopečeni ideolog ljevice Terry Eagleton problematiku religije obrađuje u brojnim spisima. Izdvojit ću njegove stavove iz dviju knjiga: Razum, vjera i revolucija. Refleksije o raspravi o Bogu (iz 2009.) i Slatko nasilje (iz 2011). U svetim knjigama kršćana i Židova, kaže Eagleton na početku knjige Razum, vjera i revolucija

radikal će otkriti neke važne uvide u ljudsku emancipaciju, u vrijeme kada politička ljevica očajnički treba neke nove ideje,

te dodaje:

Židovske i kršćanske svete knjige mnogo govore o nekim važnim pitanjima – o smrti, patnji, ljubavi, samopožrtvovnosti i sl. – o pitanjima o kojima je ljevica uglavnom iznenađujući dugo šutjela. Vrijeme je da okončamo tu politički inhibirajuću skromnost.

Te „više istine“ o ljudskoj egzistenciji, o kojima je ljevica tako dugo šutjela, po Eagletonu opravdavaju ideju Boga i religiju i predstavljaju njihovu „stvarnu istinu“ povrh bilo kakve procjene povijesne faktografije. Budući da je riječ o „višim istinama“, ateisti, kao niti bilo tko drugi, čini se, o tim pitanjima očito ne mogu znati mnogo.

„Ljevici očajnički trebaju neke dobre ideje“, tvrdi Eagleton. Stvarno: zašto ne pokušati s emancipacijskim karakterom bezgrešnog začeća? Ili hodanjem po vodi? Ili hranjenjem tisuća jednim kruhom? Ili pretvaranjem vode u vino? Možda smo u tim idejama nekako previdjeli ljevičarski emancipacijski sadržaj, jer je povijest dovoljno dobro svjedočanstvo o trajnom emancipacijskom sadržaju one druge, tobože suprotne političke opcije…

Ali da ne ulazi u te nebitne rasprave oko faktografije i negativnih socijalnih utjecaja na kritičnu sposobnost, Eagleton se odlučuje kritizirati ateiste, i to one znanstvene provinijencije.

Knjiga Razum, vjera, revolucija jedan je novi žanr: riječ je o kombinaciji ispovjedne proze, i akademske filipike. U ispovjednome dijelu, Eagleton opisuje tijek svojih sjemeništarskih studija, kojima želi dokazati da o religiji zna više od ateista. A zelotistički se dio ne sastoji (kako bi ljevičari možda brebrzo mogli pomisliti) od kritike religije, već od kritike kritičara religije. Riječ je o jednoj vrlo nemuštoj kritici Richarda Dawkinsa i Christophera Hitchensa, ili kako ih Eagleton posprdno zove „Ditchkinsa“. Za razliku od „Ditchkinsa“ ateističkih autora koji su u svojim knjigama napadali religiju kao dugotrajni izvor fundamentalizma čiji bi utjecaj u demokratskom društvu, pogotovo kada je riječ o znanstvenim pitanjima, trebalo smanjiti, Eagleton njihovu kritiku poistovjećuje s „odbacivanjem feminizma na temelju anti-feminističkih stavova Clinta Eastwooda.“ Stil Eagletonove kritike kritičara religije najbolje ilustrira njegova rečenica: „Da Boga nema, Ditchkins bi ostao bez posla.“ Istodobno, Eagleton ponosno ističe svoju znanstvenu ignoranciju: „A što se znanosti tiče, moje poznavanje znanosti uglavnom je ograničeno činjenicom da većina postmodernista o njoj govori s dubokom nevjericom.“  Takvim antiznanstvenim predstavljanjem ateizma, (koji ima svoje duboke povijesne – činjenične razloge) Eagletona se ustvari pridružuje religioznim „znalcima“, laicima i fanaticima, koji o relevantim znanstvenim problemima ne mogu reći ništa suvislo. Želite li nešto znati o horizontalnom prijenosu gena? – pitajte katoličkog svećenika; Trebamo li koristiti embrije u medicini? – za to su najrelevantniji anglikanci, a za pitanje dopustivosti kloniranja najrelevantniji su  muslimani. Upravo su takav tretman kritizirali Dawkins i Hitchens, i Eagletonova kritika „Ditchkinsa“ de facto opravdava znanstvenu ignoranciju kao meritornu za raspravu o znanstvenim pitanjima. Religija možda može reći nešto o ljubavi i smrti, ali zašto bi ta razmišljanja bila znanstveno i društveno relevantna, o tome, kao ni o svom poimanju religije (koji isključuje arhanđela Gabrijela), Eagleton nam zapravo nije ništa rekao.

Koliko je takav stav tipičan za ljevičare, teško je reći. Nesumnjivo je međutim da Eagletonove metafore i stilske figure, usporedbe i metonimije, ma kako nemušte i nedorečene, sudeći prema broju jezika na koje je knjiga prevedena, igraju neku socijalnu ulogu, barem kod „intelektualaca“ koji se bave literarnom kritikom – tzv. „Teorijom“. Kao i u drugim Eagletonovim knjigama, stiske se figure brkaju s argumentima, a odsutnost argumenata nadopunjuje se „višim istinama“ koje su ostale nedorečene, ali koje čitatelj sam proizvoljno ispunjava nekim smislom.

Slične stavove Eagleton iznosi i u svojoj knjizi Slatko nasilje. U uvodu Eagleton kaže:

Čudna je ta šutnja političke ljevice o religiji ako znamo da je religija, kada je riječ o orijentaciji, privlačnosti i dugotrajnosti, daleko najvažnija simbolična forma koju je čovječanstvo ikada poznavalo. (p. xvi-xvii)

Nije mi namjera braniti ljevicu, ali koliko mi je poznato, tradicionalna ljevica, a ponajviše Marx o kojem je Eagleton pisao knjige, o njoj je dosta govorila. I ta se ljevica, unatoč Eagletonu, uglavnom slagala s „Ditchkinsom“, te zajedno s „njim“ tvrdila kako je riječ o opijumu za narod. Možda je točno da je religija „daleko najvažniji simbolični oblik“, ma što to točno značilo. Ali iz toga ne treba zaključiti, kao što to čini Eagleton, da je to posebno jak razlog da se njime bavimo zbog politički relevantih razloga. Eagleton kaže:

…kulturalnoj ljevici baš ne treba metafizički, teološki i fundacionistički diskurz, ali ona bi zasigurno profitirala iz njezinih teorijskih (?) stavova, i proširila svoj uski, zatvoreni krug preokupacija u kojem je sada zabarikadirana. (xviii)

Analogni argument spomenutom Eagletonovom opravdanju religije bio bi: „budući da je ropstvo socijalni oblik s najdužim povijesnim trajanjem, trebali bismo se njime baviti – jer mora da u toj trajnosti ima neke istine. Kada bismo se bavili ropstvom, zasigurno bismo proširili svoje horizonte, i ne bismo se bavili stalno istim poslom.“  

Sličnih besmislica ima još. „Religijski duh“, piše Eagleton, „treba u svakome slučaju spasiti od najezde bezvjernog moderniteta. Možda osobno ne vjerujemo u Boga, ali bilo bi lijepo kada bi svi drugi u nj vjerovali. (46)“ Nema veze kategorički imperativ: za nas vrijede jedna načela, a za druge druga. Bilo bi lijepo! A sve to, taj „revolucionarni potencijal religije“, upakiran je u literarnu raspravu o (žalosnoj! imperijalističkoj!) kulturnoj pretvorbi religije u tragediju.

 

Alain Badiou

Ako je Eagleton stari irski čiča što pod stare dane priča što mu pada na pamet, Badiou je više nalik na Naphtu, opasnog namćora iz Mannova Čarobnog brijega. Premda podrijetlom Marokanac, svojim se „originalnim“ mislima popeo po društvenoj ljestvici do trenutnog ravnatelja Ecole Nationale Superieure u Parizu: značajan skok, bez sumnje. Taj skok najviše treba zahvaliti svojoj knjizi o sv. Pavlu pod naslovom: Sveti Pavao. Temelj univerzalizma (1997.), i još uvijek vladajućoj postmodernističkoj paradigmi, francuskoj paradigmi malih narativa i velikih gesta;  a manje, nadam se, svojim posve otvorenim maoističkim stavovima iz knjiga Ideja komunizma; Manifest za filozofiju ili Teorija subjekta.

U knjizi Ideja komunizma Badiou primjerice govori kako ljevičarima danas „naturaju na nos“ staljinizam i maoizam, i sve one žrtve koje su počinili komunistički diktatori, ali on nam preporučuje, u skladu sa svojom filozofijom „Događaja“, i u skladu s učenjem velikog Mao-ce-Tunga, kako uvijek  treba počinjati iznova. I ako je stvar propala nekoliko puta (i za sobom ostavila milijune žrtava), nema veze, treba pokušavati opet – s istom idejom, ali s drugim ovčicama. Ta pobožnost zahtjeva nove Abrahame! (I nove Izaake!)

Možemo li zamisliti da umjesto komunista, tako nešto kaže neki fašist? To bi zvučalo ovako: „Koncentracijske logore stalno nam stavljaju na nos, ali ništa zato – treba uvijek pokušavati ispočetka, i opet, i opet. Tek tako imamo šanse za uspjeh.“ Neki akademici, koji su tako nešto (ili mnogo blaže!) govorili o fašizmu i nacizmu, dopustite da usput dometnemo, završili su nedavno u zatvorima.

Knjiga Sveti Pavao. Temelji univerzalizma nije mnogo bolja, osim što je još „luđa“. „Za mene“, kaže Badiou odmah na početku knjige,

Pavao nije apostol i svetac… Nikada ga nisam povezivao s religijom… Za mene je on pjesnik-mislilac, osoba koja prakticira i potvrđuje konstantna obilježja militantne figure . “ (1-2)

(Odsada nadalje sve je moguće.) Pjesnik, mislilac, militantna figura! (Pa to je… Radovan Karadžić!)

Ako se danas na nekoliko stranica želim prisjetiti jedinstvenosti te veze s Pavlom, to je vjerojatno stoga što nam danas očito treba jedna nova militantna figura… (2)

Hm? Treba li nam doista? Tek je druga stranica, možda će objasniti…

Ako nam danas treba korak naprijed, možda će nam pomoći jedan velik korak natrag. I upravo zato reaktiviramo Pavla. Neću biti prvi koji će riskirati usporedbu prema kojoj je on Lenjin, pri čemu je Krist jednak Marxu. (3)

Riječ je dakle o (subjektivno ocrtanom) Pavlu kao Lenjinu. Zašto pisati o Pavlu, pita se retorički Badiou, „koji je samoga sebe proglasio apostolom, i koji se stalno povezivao s najzatvorenijim, najinstitucionalnijim aspektima kršćanstva: s crkvom, moralnom disciplinom, socijalnim konzervativizmom, i skepticizmom prema Židovima“. (Doista, pitamo se mi: zašto?) Zato, kaže Badiou, jer je Pavao isticao samo jedan element kršćanstva: uskrsnuće! Upravo onaj bajkoviti element! Sve ostalo, piše odmah Badiou, možemo zanemariti.  „Bajka je dio priče koja nema veze s bilo kakvom Stvarnošću.“ Sposobnost Pavla da se drži samo jednog, i to najnerealnijeg, najmanje mogućega, ili točnije, za Badioua – najrealnijega, to je razlog pisanja knjige!

Precizno uzevši, nemoguće je vjerovati u uskrsnuće pribitoga na križu… Ali recimo to ovako: za Pavla je važno da ispita koji je zakon sposoban strukturirati subjekt bez ikakvoga identiteta, i suspendirati sve na Događaj čiji jedini „dokaz“ leži upravo u tome što se proglasio subjektom. Za nas je osnovno da ta paradoksalna veza između subjekta bez identiteta i zakona bez potpore pruža temelj mogućnosti univerzalne poduke u samoj povijesti.  (4-5)

Netko će prigovoriti da u tom slučaju „istina“ označava samo bajku. To je točno, ali tu je važna subjektivna gesta koja se ovdje shvaća kao temeljna moć  s obzirom na sposobnost stvaranja univerzalnosti. To što sadržaj bajke moramo odbaciti, znači da će onaj ostatak predstavljati formu, oblik tih uvjeta, i posebno, to će značiti uništenje svakog pokušaja da diskurz istine pripišemo već gotovim tvorbama povijesnih agregata. (6)

Teško je slijediti ovaj „diskurz“ koji nema veze s istinom, pisan u maniri najnerazumljivijeg oblika postmodernizma. Ali, kako se i postmodernizam, poput Badioua, obraća vjernicima „koji shvaćaju“ (i koji poput nagluhih čuju samo neke riječi, uglavnom imenice) – pokušajmo iz ove magluštine izdvojiti ono što čuju: „Bajka…“, „gesta…“, „moć…“, „odbaciti…“, „uništenje…“, „diskurz istine…“

Badiou je očit primjer, a možda i izvorna slika mojeg „tertulijanskog načela“ kod suvremenih ljevičara. „Vjerujem jer je apsurdno“. Treba odbaciti sadržaj (sve one blagodati koje nam nosi kapitalizam i neoliberalizam), i usredotočiti se na „bajku“ o uskrsnuću. (Priče o „utopijama“ postale su otrcane!)

Ne, mi nećemo dopustiti pravo istinoljubivima da nam stalno ističu monetarističku slobodnu razmjenu i njezin mediokritetski politički balast, kapitalistički parlamentarizam… Zasluga dugih godina komunističke diktature jest u tome što je prokazala financijsku globalizaciju, apsolutnu suverenost prazne univerzalnosti kapitala, i jedini njezin pravi neprijatelj je drugi univerzalni projekt, istina – korumpiran i okrvavljen: ali samo su Lenjin i Mao stvarno prestrašili one koji su bez ikakvih rezervi hvalili zasluge liberalizma ili demokratske vrijednosti komercijalne komunikacije.

Teško mi je shvatiti kako itko u ovome vidi neku vrijednu filozofiju. Ali sljedbenici Badioua, a takvih kod nas, sudeći po broju njegovih prijevoda, očito ima dovoljno, niti ne traže filozofiju: oni traže OSVETU! Oni traže ideologiju koja će prizemno laskati njihovim „intelektualnim sposobnostima“ i istodobno otvoreno prijetiti! Oni traže OSVETU za svoju navodnu poniženost i obespravljenost! I ako Badiou ima ikakvu vrijednost, ona leži u tome što intelektualnome proletarijatu pruža utočište: „ako dovoljno dugo vjeruješ, ako imaš dovljno (fizičke) snage, i ako si spreman na Događaj (čitaj: nasilje!) osveta će uslijediti!“

Objašnjenje ovakvog filozofskog gnjeva leži čini se u vrlo točnoj Hayekovoj tvrdnji iz njegove knjige Konstitucija slobode: „Postoji još jedan problem koji je u nekim europskim zemljama poprimio zabrinjavajuće razmjere: kada ima više intelektualaca negoli se može korisno zaposliti. Ne postoji mnogo većih opasnosti  za političku stabilnost od intelektualnog proletarijata bez ikakve mogućnosti da pokaže svoje znanje….  U svom racionalističkom liberalizmu većina liberala XIX stoljeća rukovodila se pretjerano naivnim povjerenjem u ono što se može postići pukim prijenosom znanja. Oni su argument u korist općeg obrazovanja često predstavljali tako kao da će širenje znanja riješiti sve glavne probleme, i kao da je potebno samo da se masama prenese malo dodatnog znanja koje obrazovani već imaju kako bi se tom „pobjedom nad neznanjem“ započelo novo doba. Nema mnogo razloga za uvjerenje da dostupnost svima najboljeg znanja ima za posljedicu mnogo bolje društvo.“

Badiouov manihejski duh, koji ne obećaje samo „nadu“ već i osvetnički poklič već postojećem intelektualnom proletarijatu, onaj retributivni nagon i sklonost ekscesima koji nije tipičan za sva razdoblja kršćanstva, pa čak ni za sv. Pavla, zasigurno je stvar nekakve religije, i bez sumnje – vrlo otvoreno totalitarnog pokreta. I zbog tog prikrivenog poziva na nasilje nije čudno što se Badiou, uz marksističke, poslužio i religijskim motivima i izvorima, kako sam kaže, ne zbog sadržaja (jer u toj filozofiji nema gotovo ničega), već isključivo zbog njihove prijeteće, kvazi-intelektualne forme.

 

Slavoj Žižek

Ako je Eagleton Settembrini, a Badiou Naphta s Čarobnog (ljevičarskog) brijega, Slavoj Žižek je Mynheer Peeperkorn, epikurejac, čovjek gesta, veliki ženskar. On je i začinjavac; sve je možda i počelo s njegovim „paralaksama“; svi ga vole, čak i kada je najbezobrazniji. Ako je Badiou Robespierre, Žižek je……………. Čak i on, taj epikurejac koji intervjue daje iz kreveta, i sugerira da je netom prije zadovoljio svoje nagone, eto, čak i on, ničime izazvan, stalno spominje religiju. To je dakako travestija, i religije i anti-religije. No čini se da mnogi druge ljude prepoznaju „kao svoje“ po nekim neverbalnim znakovima, a ne samo po tome što govore. Njegova korpulentnost sugerira stabilnost i razmjerno benignu snagu, a češkanje po nosu i mahanje čupercima ironiju prema svemu što kaže. On je simpatičan, i treba skupini opsesioniranih Dantona i Robespierra, Lenjina i Staljina, za privlačenje širokih narodnih (čitaj: intelektualnih) masa. Ali, sve u svemu ne treba jako ozbiljno shvaćati njegove stavove, a čini se da se to ponajviše odnosi na njegove stavove o religiji.

 

 

 

 Sva su tri „mislioca“ po podrijetlu – autsajderi. Badiou je Marokanac i trebala mu je neka radikalna ideologija, takoreći skandal, kako bi u Francuskoj postao „vidljiviji“; Eagleton, kao literarni teoretičar sa sjemeništarskim obrazovanjem, morao se dokazati kao filozof i marksist, pa je krenuo u krajnost koja mu ni iskustveno niti po obrazovanju nije dovoljno poznata. A Žižek, kolerični div s „brdovitog Balkana“, uhvatio je priliku da idejnu bonacu kontinentalne filozofije u Red Carpet prezentacijama i sličnim „festivalima“ dovoljno zamuti kako bi prazninu vlastitih prethodnika, Lacana i ostalih, opisao kao „revolucionarnu“.

Zapravo je mnogo zanimljivije razmotriti zašto toliko ljudi spomenute „mislioce“ shvaća ozbiljno. Sama ta činjenica pokazuje da nešto s obrazovanjem u društvenim znanostima na kontinentu ozbiljno škripi. „Hranite li studente kamenjem, na vas će bacati kamenje,“ jednom je rekao Popper, kao da je pred sobom imao upravo današnju situaciju.

 

Oglasi

Komentiraj

Filed under dp, politika, prokleta avlija

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s