Dragi Željko, Kada si prvi put objavio svoj zadnji članak o Agrokoru, imao sam potrebu napisati ti pismo s komentarima. Premda si upoznat sa sadržajem doljnjeg pisma, danas se pojavila malo drukčija verzija istoga članka u drugim novinama. Možda je to dobar povod za obnavljanje ovog zamrlog bloga.
Čitam tvoje članke o Agrokoru, i kako sam puno vremena posvetio da ih pročitam osjećam potrebu da ih barem malo komentiram. Ukupan dojam dosad pročitanih šest nastavaka u serijalu o tom ponajvećem skandalu u povijesti RH jest sljedeći:
Autor svojim tekstovima disperzira krivicu za jedan od najvažnijih skandala u povijesti Hrvatske. Predmet njegove više ili manje izražene kritike su svi akteri na bilo koji način povezani sa slučajem Agrokor, u prvom redu političari, sadašnji i prošli, (najčešće se prirodno spominju članovi današnje vlade), potom ekonomisti, od čelnika HNB-a naniže, „tvorci privatizacije“ poput Velimira Šonje, fellow kapitalisti poput Borislava Škegre, današnji rukovoditelji onoga što je preostalo od Agrokora – izrijekom Ante Ramljak, ili gotovo privatni vjerovnici Agrokora poput vaterpolista Šimenca. Autorove su kritike na račun izrazito brojnih „aktera“ afere Agrokor raznolike. One se kreću u rasponu od „ad hominem“ argumenata, do vrlo opravdane kritike, a taj raspon autorovog kritičkog naboja prema osobama koje kritizira u labavoj je vezi s navodnom ili stvarnom upletenošću „aktera“ u aferu Agrokor . Autorova namjera nije bila da odmjeri „stupnjeve krivnje“ navodnih ili stvarnih aktera afere (jer to će obaviti – „institucije“). Njegova je posve očita namjera da što više zvučnih imena uplete u priču, kako bi se, sada nakon šestog članka to se čini evidentnim, što više razvodnila granica između stvarnih i nestvarnih krivaca za jednu od najvećih afera u hrvatskoj povijesti.
Naime, u najmanju je ruku vrlo čudno što se baš NI U JEDNOM dosad objavljenom TEKSTU NE SPOMINJE KRIVICA SAMOGA VLASNIKA, i velikog meštra tog ponajvećeg skandala hrvatske povijesti – Ivice Todorića. Ta odsutnost vlasnika i menadžera Agrokora, (a o kritici njegovog postupanja da ne govorimo), dakle odsutnost vlasnika i menadžera čije će poslovanje, po svemu sudeći smanjiti GDP Hrvatske za barem 2%, vrlo je upečatljiva, i čitatelj posve prirodno ima pravo postaviti pitanje nije li upravo odsutnost kritičkog napisa o glavnom akteru skandala i bila stvarna namjera autora članaka čije se objavljivanje sada rasteglo na pola godine, dakle nije li stvarna namjera autora bila da se stvori neka vrsta klime u javnosti u kojoj bi se ponašanje vlasnika i menadžera Agrokora pokazalo kao dio „veće cjeline“, kao dio nekog „modela“, kao prirodno, samorazumljivo, a možda čak – tko zna – i kao moralno. Čitatelj na temelju dosadašnjih članaka mora doći do takvog zaključka, naime zaključka da je glavna autorova namjera, naime „stavljanje u kontekst“ afere Agrokor, bila smišljena kako bi sve krave postale crne, kako bi svi koji su nekim autorovim idejnim asocijativnim nizom bili u vezi s aferom Agrokor odjednom „bili krivi“, i kako bi se onda holističkim narativnim postupkom naposljetku moglo – slegnuti ramenima, i reći kako je za cijelu aferu kriva „klima“, „kontekst“, „hrvatski mentalitet“ ili neka slična imenica, u kojoj će se krivnja osobe koja je krizu stvarno prouzročila – posve izgubiti.
Dragi Željko, kako mislim da te poznajem, toplo se nadam da svoje članke nisi pisao s tom namjerom. Međutim i neke druge akcidentalne pa i važne stvari govore u prilog tome da si morao biti svjestan učinaka (ako već ne i namjere) objavljivanja svojih članaka. Prvo: dobio si ekskluzivnu priliku da intervjuiraš glavnog aktera afere, i ta se prilika novinarski gledano „ne propušta“. Ali za razliku od slavnih novinara koji su dobivali ekskluzivne intervjue, ti svojem ispitaniku nisi postavio nijedno teško pitanje, a nisi se ni svojim komentarima kritički osvrnuo na namjeru intervjuiranoga koja je – čudne li podudarnosti – upravo identična namjeri tvojih članaka – a to je da se pokaže kako su „svi drugi krivi, samo ne ja“.
Drugo, i za mene osobno najvažnije. U gotovo svakom članku tvoja je glavna teza:
„Prepreka rješavanju krize Agrokora je dogma da je ekonomija sustav odvojen od politike, da tako treba biti i tome težiti.“ Ta je tvoja teza upravo obrnuta od zdravorazumske i ekonomsko-pravno-teorijske konstatacije da se država i politika ne bi trebale miješati u privatno-vlasničke odnose ako posrijedi nije kriminalno ili na neki način utuživo djelo. U slučaju kraha Agrokora, javnosti je prilično evidentno da rušenje državnog bogatstva tj. GDP-a za 2% ima itekako velike i važne učinke na „treće osobe“, i to ne samo za zaposlene u privatnome koncernu, stoga je odgovornost privatnog koncerna i njegova čelnika tu posve jasna. Ali tvoja teza o nemogućnosti razdvajanja politike i ekonomije ustvari služi da se zamagli ono što je svakoj normalnoj osobi jasno. Ako je netko počinio kriminalno djelo onda on za to djelo odgovoran. Ta teza je samo tobožnje teorijsko potkrepljenje u tvojim člancima izraženijih primjera za to da su „svi krivi“.Zašto ta teza onemogućava normalnu raspravu? Kada bismo se naime pridržavali – kako ti kažeš – „dogme“ da se politika ne smije miješati u privatnovlasničke odnose, onda bi isto tako bilo jasno i tko je odgovoran za stanje u propalom koncernu. Tvoja je teza upravo suprotna od istine: da se politika plela u ekonomske odnose, da kreditima i na brojne druge načine nije favorizirala jedne, a zanemarivala druge, onda se ne bi ni moglo dogoditi da ti sada disperziraš krivnju na brojne političare. Na političare, koji su svojim intervencionističkim postupanjem upravo omogućili da ti kao autor članaka i vlasnik Agrokora disperzirate krivnju za krah koncerna. Dakle: da smo se pridržavali tog vrlo jednostavnog razdvajanja, za koji ti misliš da je „besmislen“, danas nakon skoro 30 godina samostalnosti ne bismo i dalje imali „ortački kapitalizam“ koji ti s pravom optužuješ. Štoviše, da smo se pridržavali tog razdvajanja, sada vlasnik Agrokora i ti ne biste imali prilike da za krah Agrokora optužujete „politiku“, političare, klimu, mentalitet, sukobe interesa brojnih drugih osoba nevezanih za Agrokor i td, i td.
Golema je pogreška ove vladajuće garniture, i pogotovo nekih ministara koji su inače navodno bili zagovornici razdvajanja ekonomije i politike, što su se prihvatili arbitraže, čitaj proizvoljnosti, i intervencija u slučaj Agrokor. Osim što su neki članovi uprave posrnulog koncerna i dalje u sadašnjoj vladi, još jedan od bitnijih razloga zbog čega je to bila pogreška dokazuju upravo i tvoji članci, Željko. Sada ih doista s pravom možemo optuživati za najrazličitije stvari, i pridometnuti im najrazličitije, uz Agrokor nevezane sukobe interesa. Da su se držali razdvajanja ekonomije i politike, ili da su barem pokazali kako tome teže, mogli smo se nadati da ćemo se jednoga dana, u nekoj skorijoj budućnosti riješiti ortačkog kapitalizma i svih oblika korupcije koji obično idu uz veze „politike i ekonomije“, ono tvoje „Veliko Teorijsko Uporište“. Ovako ćemo se samo i dalje unedogled nabacivati blatom. Pokazat će se da ni ovu krizu nismo iskoristili za bilo kakvo čišćenje, a ovaj put za to neće biti odgovorni samo neodgovorni „vlasnici kapitala“, kupljeni političari i svi koji su imali ikakve veze s Agrokorom, već i oni koji su na neki svoj način kanalizirali javno mnijenje i abolirali stvarne krivce za slučaj Agrokor.
Alley of the Damned 